Iz ugla defektologa: Važno je da roditelji prate razvoj svog djeteta već od prvog mjeseca

 Iz ugla defektologa: Važno je da roditelji prate razvoj svog djeteta već od prvog mjeseca

Ilustacija

Uloga roditelja u prepoznavanju odstupanja u razvoju djeteta i ranoj identifikaciji problema je presudna, ističe u razgovoru za Portal Bar diplomirani defektolog Savina Perković. Sa Perković su razgovarali o razvoju govora kod djece, negativnom uticaju uređaja visoke tehnologije i presudnoj ulozi roditelja na ovom polju.

Portal Bar : Svako dijete je, naravno, priča i svijet za sebe. Ipak, kada govorimo o razvoju govora kod djece, postoje određeni periodi kada se očekuje da dijete krene sa gugutanjem, slaganjem slogova, a kasnije i izgovaranjem riječi. Koji su očekivani koraci u razvoju govora kod djece?

Složila bih se sa tobom kada si navela da je svako dijete i priča i svijet za sebe. Tako u svakodnevnom radu i ja i moje kolege/inice pristupamo djeci. U svim oblastima ranog razvoja djeteta, pa i u razvoju govora postoje norme, odnosno standardi koji se odnose na određeni razvojni period, s tim što je jako važno da naglasim da i sredina u kojoj se dijete razvija mora biti adekvatna i podsticajna za razvoj. Ono što je važno reći da su sve faze razvoja kod svakog djeteta iste, i da se one ne mogu preskakati. Kada je u pitanju razvoj govora kod djece, on počinje od najranijih mjeseci. Već od prvog mjeseca beba reaguje na zvučne draži, osmijehuje se u prisustvu majke, vokalizuje glasove a-e, guče, dok se već oko 7. mjeseca očekuju prvi slogovi (ma, ta, ba, da .. ), a zatim i njihovo usložnjavanje (ma –ma, ta – ta, ba – ba .. ), a takođe je i moguća pojava prve osmišljene riječi – mama, tata. U narednim mjesecima se očekuje povećavanje obima slogovnog oglašavanja, brbljanje, imitiranje glasa iz neposrednog okruženja.

Već oko 11.-12. mjeseca očekuje se da dijete ima riječ, ili nekoliko riječi koje upotrebljava u datim situacijama, i da reaguje na riječi koje su vezane za svakodnevne radnje, njegu, hranu, oblačenje I slično. Ono što je potrebno naglasiti da je su i u ovim standardima moguća odstupanja, a da se ne smatraju problemom. Zato je važno da roditelji prate cjelokupan razvoj djeteta, razvoj razumijevanja, motorike a samim tim i govora. Nadalje se razvojno očekuje da se broj riječi koje dijete razumije i upotrebljava usložnjava (oko godine da razumije do 200 riječi, a da koristi izmedju 2-30 riječi, oko 18. mjeseca da razumije oko 500 riječi, a da koristi između 15-200, itd.) Već izmedju 18 i 24. mjeseca se očekuje da iskazi budu od dvije riječi (idemo pa-pa, daj vode) i da dijete govori o sebi u trećem licu jednine. Kao što sami možete vidjeti, raspon riječi za koje se očekuje da dijete razumije i govori je dosta velik, i u tom dijelu je važno da roditelj kao što sam već rekla, posmatra cjelokupan razvoj svog djeteta. Uvijek mogu dobiti savjet dječijih pedijatara, defektologa, psihologa ukoliko imaju neku nedoumice.

Portal Bar: Pojedini defektolozi i dječiji psiholozi ističu 2. rođendan kao trenutak kada bi roditelji trebali da se zabrinu u slučaju da dijete već ne govori. Da li je ovo zaista „znak za uzbunu“ i zašto? Da li je to pravi povod i trenutak za odlazak kod defektologa ili se to može preventivno, uraditi i ranije, recimo nakon godinu ipo?

Kao što sam već negdje i rekla u odgovoru na prvo pitanje, i što je zaista važno istaći, jeste uloga roditelja u prepoznavanju odstupanja u razvoju djeteta i ranoj identifikaciji problema. Da li je to prije druge godine, ili već oko druge godine opet zavisi od samog djeteta i obima odstupanja. Ono što bih ja negdje preporučila da roditelji zaista budu posvećeni, da prate i da ukoliko već na tom najranijem uzrastu primijete određena odstupanja, da se jave, i potraže savjet stručnjaka.

Portal Bar: Na našem podneblju nije rijetka praksa da se određena osobina djeteta pravda rečenicom – Tako je i njegova majka, tata, tetka… Koliku ulogu igra genetika kada govorimo o razvoju govora?

Nažalost, utisak je tačno takav kako si i rekla. Negdje kao narod i cjelokupna sredina nismo dovoljno razvili svijest kada su ovi, a i mnogi drugi problemi, u pitanju. Dosta stvari se teži sakriti, ili se čeka do 4.-5. godine da dijete ne progovori, pa onda nastupe veliki problemi: kako objasniti ukućanima zašto dijete mora na tretmane, zašto mora da se odloži škola, kako njihovo dijete “nije isto” kao i sva druga djeca, itd. Želim da apelujem na roditelje, da budu posvećeni, da svoju djecu ne upoređuju sa drugom djecom, čak ni svojom!, da ne slušaju savjete rođaka, Google-a i slično, već da se obrate stručnjacima na vrijeme, jer je uvijek lakše riješavati problem na što ranijem uzrastu, nego kasnije nadoknađivati i po nekoliko godina kašnjenja.

Portal Bar:​​​​​​​ Generacije koje odrastaju danas, rastu u potpuno drugačijim uslovima nego prethodne. Tu mislim, prije svega na pretjeranu upotrebu i sveprisutnost mobilnih telefona, televizije i slicno, u svakodnevici i to od rođenja djeteta. Drugim riječima – nije rijetkost da vidimo da dijete od nekoliko mjeseci „gleda crtani“. Koliko ovaj fenomen može uticati, odnosno, u kojoj mjeri ometa razvoj govora?

Kada je riječ o uticaju multimedijalnih sadržaja na razvoj djece i samog govora, moglo bi zaista dosta da se govori. Mislim da u dosadašnjoj praksi nisam imala slučaj, a da dijete nije bilo prekomjerno izloženo telefonima, televiziji, što je zaista zabrinjavajuće. Kada kažem prekomjerno, nažalost mislim i po 5-6 sati dnevno, i više. Takođe su česti izgovori “on/ona neće da jede ako ne pustimo crtani”, “ja mu pustim samo dok skuvam ručak”, “samo dok stariji brat i sestra završe domaći, dok jedu, dok ih okupam”, i tako dalje. Ali smo svjesni da su to situacije koje se ponavljaju svakodnevno, i po nekoliko puta, i onda dobijemo da dijete provodi mnogo vremena gledajući crtaće. Dijete kroz crtane filmove ostvaruje komunikaciju koja je jednosmjerna i virtuelna, puna različitih zvukova, boja, što dijete praktično “hipnotiše”, i isključuje iz realnog svijeta. Ako tome dodamo nestimulišuću sredinu, sredinu u kojoj nema zahtjeva najčešće dobijamo ishod – nedovoljno razvijeno razumijevanje i govor, često i govor na nekom kako roditelji kažu “izmišljenom” jeziku. Takođe, ono što jako zabrinjava jeste izbor sadržaja, manjak roditeljske kontrole nad sadržajima kojima je dijete izloženo.

Dakle, stava sam da djeca treba da gledaju crtane filmove, koji su kontrolisani, prikladni za njihov uzrast i optimalnog trajanja, nekih tridesetak minuta do sat vremena dnevno. Uz to roditelj treba da komunicira sa svojim djetetom, i proprati kako dijete “vidi” i razumije sadržaj koji gleda.

Kao sto sam rekla, pretjerano izlaganje multimedijalnim sadržajima na cjelokupni razvoj djeteta ima zaista veliki uticaj. Osim na sam razvoj govora, utiče i na pažnju. Dijete bude razdražljivo, ne može da se fokusira na neke druge zahtjeve sredine i naloge, često djeca ponavljaju sadržaje iz crtanih, i čak nastave da komuniciraju sa likovima iz istih, i onda kada nisu u neposrednoj blizini uređaja. Pa za sliku imamo dijete koje posmatrano sa strane komunicira „samo sa sobom“ i odigrava scene iz crtanih filmova, i ne reaguje na spoljne draži. Takođe, kao rezultat imamo to da se djeca sve manje igraju sa drugom djecom, da ne umiju da ostvare komunikaciju sa vršnjacima, da često budu agresivni u komunikaciji, a sve pod uticajem nekontrolisanih sadržaja kojima su izloženi.

Roditelji često zaboravljaju da se igraju sa svojom djecom, da ih uključuju u igru sa vršnjacima, i uz to da koriste prikladni materijal (knjige, slikovnice, umetaljke, kockice, plastelin, bojanje, sjeckanje ..) i kroz to razvijaju maštu, logičko mišljenje i povezivanje, i ono što je takođe jako važno naglasiti – finu motoriku.

Portal Bar:​​​​​​​ Nerijetko se susrećemo sa izjavama roditelja da njihovo dijete više riječi zna na engleskom jeziku, nego na našem. Da li si u praksi imača takve slučajeve i kako si reagovala?

Sve je češće u praksi da nam djeca dođu sa prvim riječima koje su na engleskom jeziku. Iz toga nam je jasna količina vremena koju djeca provode gledajući sadržaje na telefonu/televiziji, kada počnu da razvijaju govor i razumijevanje na jeziku koji nije njihov maternji. U tim slučajevima insistiramo na potpunom ukidanju takvih sadržaja, kako bi i tretmani i rad kod kuće imali efekta. Kada dijete u potpunosti progovori i koristi svoj maternji jezik u skladu sa onim što je uzrasno očekivano, može se uključiti učenje drugog stranog jezika ukoliko to roditelji žele. Što svakako ne bih preporučila prije 5. godine.

Portal Bar:​​​​​​​ Na kraju, da li kao defektolog, imaš neku poruku ili savjet za roditelje?

Trudila sam se da kroz pitanja istaknem koliko je važno da roditelji prate razvoj svog djeteta već od prvog mjeseca, da se na vrijeme informišu šta je to što je razvojno očekivano, da djecu ne upoređuju sa drugom djecom iz okruženja, i da se svakako ukoliko imaju bilo koju nedoumicu ili bojazan, ili im je potreban savjet, obrate najbližem stručnjaku. Ovo je samo jedan mali dio iz mog ugla kao defektologa, a tema je zaista opširna i o njoj se može govoriti sa više aspekata.

Savina Perković završila je Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu, na smjeru Prevencija i tretman poremećaja u ponašanju. Trenutno radi kao stručni saradnik u OŠ „Anto Đedovic“ u Šušanju

Portal Mojkovac

Pročitajte još