Mladi kao stub regionale saradnje

 Mladi kao stub regionale saradnje

U zemljama Zapdnog Balkana odavno se pojavila želja za zajedničkim djelovanjem. Oformile su se mnoge nevladine organizacije koje se bave ovom temom, pregršt je pitanja kako da se različitosti utope u zajedništvo. Da li su tih šest zemalja samo odvojena srca koja kucaju za svoju zemlju ili je svaka zemlja dio jednog velikog srca. 
Mlade ljude često posmatramo kao umovi koji traže samo parče druma da odu iz svojih zemalja. Puštamo ih da odu jer drumovi uvijek nekuda vode. Nego, počelesu se zaista pojavljivati organizacije koje pomućenim umovima pokazuju putokaz da se vrate nazad i rade na sebi i svojoj državi. 
Kroz omladinski aktivizam, kojim se bavim još od osnovne škole, upoznala sam različite ljude i mišljenja. Mnogi mi govore da iz svoje zemlje trebam otići i da je sreća sa druge strane Evrope. Ali, isto sam tako upoznala ljude koji su mi dokazali da je sreća sa ove strane Sinjajevine i Bjelasice, Zlatibora i Kopaonika, Lelije i Zelengore, Šar-planine i Koraba, Jablanice i Bistre. Ti su mi ljudi dokazali da se sreća ne traži odlaskom, već dolaskom i da je sve što treba samo prilika. Prilika da se razgovara sa ljudima koji žive blizu jer je najduži put okolo, zapravo najbliži put kući. 
Razgovarajući o regionalnoj saradnji shvatila sam da su predrasude glavne barijere, a solidarnost ono što ih ruši. Barijere nisu carine, razlike, vjeroispovijesti, životni stilovi ili istorija. Barijere su sadašnjost kroz koju se prožima prošlost i fokus koji je na tome ostao.
Nije tu ništa do kilometara između zemalja Zapadnog Balkana. Bio Katolik ili musliman, bio Srbin ili Crnogorac, bio crnac ili bijelac. Do ljudi je, ili si čovjek ili nisi. Sve su to samo neka dalja određenja. Srce je naše najvažnije određenje i bitno je da ono uvijek kuca na istu stranu. Na stranu na koju možeš da odeš, a ostaneš. Jer ako iskreiraš zemlju u kojoj želiš da živih, svaki odlazak biće samo putovanje a svako vraćanje kući novo iskustvo. 
Zemlje u kojima živimo naši su domovi, mi smo ljudi i moramo raditi na podsticanju regionalne saradnje. Nije cilj imati brata sa one strane planete, cilj je imati brata na kućnom pragu. 
Mladi ljudi rade na tome. Upoznaju se i druže. Razmjenjuju iskustva i savjete. Razmjenjuju ideje i mišljenja. Ne govore o istoriji. Oni se smiju i plaču govoreći o budućnosti. Ne zaboravljam Mojkovacku bitku ni Skadar ni Pančevo ni Bileću. To su bili naši preci. Ali mi gradimo budućnost, onakvu kakvu ćemo ostaviti onima koji se možda ni ne budu sjećali ovih imena i datuma. Danas je alatka da se popravi sjutra. Mladi su alatka da se popravi društvo. Posvetimo im pažnju, zaboravimo mržnju, srušimo predrasude i pređimo preko politike. 
Život su svi ljudi oko nas, mi sami i svi bliski nam ljudi. Nije život na zapadu u mom koferu. Ja ostajem u regionu sigurna da je ovo moja stanica. Između pogrešnog i pravog postoji jedna čaršija. Tu vas čekaju mladi.

Tekst:Nevena Jovanović, potpredsjednica Unije srednjoškolaca Crne Gore

Portal Mojkovac

Pročitajte još