Zašto intelektualci (ne) ćute

 Zašto intelektualci (ne) ćute

Piše: Željko Rutović

U čuvenom intervjuu koji je 15. avgusta 1967. godine dao za Radio Kanada, Žan-Pol Sartr objašnjava: “nuklearni fizičar ostaje puki “tehničar s praktičnim znanjem” sve dok učestvuje u stvaranju atomske bombe, a intelektualac postaje onog trenutka kada se protiv nje pobuni”. Fenomenološki, ne slučajno, Noam Čomski živa paradigma izuzetnosti intelektualca aktiviste, ovaj termin doživljava kao “čudnu kategoriju”, ističući da po definiciji “elitni intelektualci” imaju mnogo privilegija koje im omogućavaju izbor, ali i odgovornost. Na tragu proaktivnosti i instrumentalizacije definicije, intelektualci bi bili oni, koji organizuju, usmjeravaju, obrazuju i predvode ostale, koji razvijaju i postavljaju nezgodna pitanja, oni koji se raznovrsnošću mišljenja bore protiv sužene vizije svijeta. Podsjetimo, mišljenje za Sokrata bijaše uslov moralne vrline. Gdje je danas ta vrlina kao lična, etička i intelektualna odgovornost?

U ovom duhu kazali bi da embrion svakog napretka u društvu, prosvjetiteljskog i kulturološkog, jeste kritičko-emancipatorski dijalog, što od antičkog doba bijaše princip kako demokratije tako i misije intelektualnog sloja. U toj misiji intelektualac ne pojašnjava samo karakter promjena doba u kojem živi, već je on svojim aktivnim i djelatnim pristupom, istovremeno i neposredni kreator i moderator javnog mišljenja, što je u istoriji civilizacije bila uloga i smisao intelektualaca i njima imanentnih avangardnih pokreta.

Uzmemo li ovdašnje, domaće (ne)prilike, primijetićemo da je nad ovom i drugim sličnim definicijama, pala ne mala sjenka izvjesne anahronosti i praktične nesaglasnosti sa istom. Razloga je mnogo. No, mit o intelektualcima ipak opstaje budući da intelektualne profesije pišu istoriju svih društvenih grupa, uključujući i svoju, kazaće Pjer Ramber.

Nakon 30. avgusta 2020. godine i novog “oslobođenja” jasno i glasno se artikulisao nedvosmislen stav da su tradicionalne elite viđene u liku univerziteta, akademija nauka, naučnih i umjetničkih krugova, istaknutih kulturnih stvaraoca, predstavnika kulturne i poslovne zajednice, nosioca visokih državnih priznanja, najblaže rečeno, generalno podbacile u suočavanju sa izazovima i retrogradnim posledicama nove društvene stvarnosti. Šta se to zaista desilo sa ovdašnjim elitama,tim po definiciji odgovornim tumačima stanja i pokazivačima pravca smjera društvenog kretanja. Da li su, ćutnji sklone intelektualne elite, dostojne civilizacijskog imena kritičke sumnje, pravde, istine i demokratskih ideja kao biljega slobodnog i autonomnog djelovanja?

Gdje je slobodan i ničim uslovljen intelektualni govor koji ne prećutkuje i ne povlađuje, gdje je raz-govor intelektualne dužnosti i vremena govora istorijske nužnosti, koji edukuje javnost i podstiče slobodnu misao? Gdje je sloboda intelektualnog bića, bez koje bi istorija ljudske civilizacije ostala u zapećku srednjevjekovnih tmina koje na velika vrata, i sve pored ovdašnje akademsko-naučne misli, pohode Crnu Goru. Da li intelektualna ćutnja, prećutno, široko otvori ta klerikalna vrata?

Da li su u tom duhu intelektualna oportunost i hipokrizija izraz strepnje da se možda činom javne aktivnosti i izjašnjavanja ne izgubi komoditet akademske sinekure? Farsično i otužno djeluje gotovo ilegalna pozicija onih koji su koliko do juče, onako sa udaljenih tribina monologa mudrovali o najširem spektru javnih pitanja.

Očito da je pojam intelektualca izgubio auru univerzalnosti ideja i pogleda na svijet, kao širokog spektra analiza društvenih događaja i perspektiva njihovog razumijevanja u prostoru debatne kulture iskazivanja ideja, stavova i vizija razvoja države Crne Gore. Ta radikalna voljna samoredukcija, svojom ćutnjom prepušti riječ, taj prijeko potrebni društveni simpozij, tumačima i utjerivačima klero-šovinističko-mitomanske ideologije.

Da li se danas u ime nove paradigme moći intrumentalizovanog mišljenja izmijenila nekada progresivna uloga učenih slojeva, dobijajući drugi oblik, adaptibilan korporativnom globalnom društvu, u kom se redefiniše značaj i status obrazovnog i kulturnog kapitala. U tom duhu pitamo se, živimo li eru  tehnostruktura – mašine efikasnosti  u svijetu usmjeravanog konzumerizma ispražnjenog od progresivnih ideja, istine i smisla.

Bez obzira kako i zašto (ne) vide svoju javnu odgovornost u kontekstu velikih izazova pred kojima se Crna Gora od avgusta 2020. godine našla, bez obzira na ćutnju na nasilje i nekontrolisanu zloupotrebu policijske sile nad pravom građana na slobodu okupljanja 5. septembra na Cetinju, bez obzira na (ne) utemeljenost retoričkih iskaza o razlozima “mudrog ćutanja” bez obzira da li im javnost vjerovala ili ne, tek intelektualci, ne smiju između ostalog zaboraviti onu Jaspersovu, metafizičku odgovornost,   prema kojoj smo, ako ništa drugo, dužni zapitati se, (o)gledamo li se u njoj makar dijelom, dijela svog intelektualnog bića koje nema pravo apsoluta mira, ćutnje i tišine.

Nasuprot onima koji “mudro ćute” među novim generacijama na uzvišen način stasali su intelektualci dostojni imena i nesporne građanske kuraži, koji sa već u dugom periodu osvjedočenim borcima za pravo, čast i slobodu, štite i prenose luču vrle i odgovorne riječi u borbi protiv svetosavskog klerofašizma i svih rušitelja sekularne i antifašističke Crne Gore.

Konačno, u duhu predmetne teme uloge intelektualaca u društvu, podsjetimo na riječi uglednog sociologa Entoni Gidensa “ne bismo imali radi čega da živimo kad ne bismo imali nešto za šta vrijedi umrijeti”.

Portal Mojkovac

Pročitajte još