Intervju: Miloš Božović rukometni reprezentativac Crne Gore. „Omiljeno mjesto pored Budve mi je Mojkovac“

 Intervju: Miloš Božović rukometni   reprezentativac Crne Gore.      „Omiljeno mjesto pored Budve mi je Mojkovac“

Miloš Božović, reprezentativac Crne Gore i jedan od najboljih srednjih bekova Evrope sa Mrežom je raspleo o …


O karijernom putu:
Rukomet je uvijek bio u našoj kući, počeo sam trenirati uz svog oca. Od malena sam pratio njegove igračke dane. Sjećam se jedne utakmice u Tivtu kada je igrao, imao sam tri godine i tu je bila grupa navijača koja je vrijeđala njegovu ekipu. Ja sam se tu kroz suze okrenuo ka njima i rekao i njima i sebi: ,,Vidjećete vi, ja ću jednog dana da vas pobijedim. Počeo sam trenirati rukomet sa pet godina i sve je spontano išlo. Bio sam redovan polaznik kampova i na tim kampovima sam doživljavao najbolje periode napredovanja. Sa 11 godina je treniranje postalo ozbiljnije, kada je Crna Gora postala nezavisna država. Tada sam bio u pionirskoj reprezentaciji i nekolio puta sam proglašen za najboljeg strijelca, što me je dodatno motivisalo da još više maštam i sanjam. Sa 15 godina sam pozvan da budem dio kadetske reprezentacije i tog ljeta sam dobio poziv da igram za tada najbolji evropski klub, Ciudad Real. To je kao da igrate za Real Madrid. Najljepši period sam proveo u Mađarskoj, četiri godine. Nakon Crne Gore, to mi je druga domovina. Nakon Tatabanje, Zagreba, sad sam u Francuskoj.“


O timu:
Zajedništvo ekipe i zajednička borba ka visokim ciljevima su mi najljepše pouke iz igranja u timu. Trenutak u kom vas dvadeset zajedno ide prema jednom cilju je poseban osjećaj.


O navijačima:
Oduševljen sam našim navijačima. Ubjedljivo najljepši momenti koje sam doživio u karijeri su doživljeni u dresu reprezentacije pred našim navijačima, poput prolaza na Svjetsko prvenstvo, nakon toga pobjeda protiv Islanda, pa pobjeda protiv Danske u Morači. Sve su to neki uspjesi usko vezani za naše navijače. Sigurno mogu reći da bez njih ne bi ostvarili ovakve utakmice i mi živimo za te utakmice pred našim navijačima.


O odnosu države prema sportu:
Svi smo mi tu dobrovoljno i iz ljubavi – zato što volimo državu, grb i dres, i to je poseban osjećaj. Volim te momke jer smo svi odrasli zajedno i to je nešto što nas veže za igru u reprezentaciji. Podrška institucija nije bila na nekom visokom nivou bar do prije tri-četiri godine. Smatram da se od tad dosta stvari promijenilo na bolje. Znače nam dobrodošlice i priznanja nakon ostvarenih rezultata, ali najviše od svega nam znači podrška naših navijača.


O podršci i preprekama:
Uvijek sam imao podršku porodice. Što se prepreka tiče, bilo ih je. Kao mlad, često sam osjećao neka prezasićenja, što je normalno za adolescenta. Počeo sam da treniram sa 5 godina, sa 13 – 14 godina sam htio da probam neki drugi sport. Ono što mi je najteže palo je bio prvi odlazak od kuće, kada sam u 15. godini otišao da igram u Španiju. Ali tu težinu tuđine morao sam da prebrodim.


O vezi sporta i mentalnog zdravlja?
Što duže treniran uviđam koliko je sport bitan za mentalno zdravlje. I u tim odmorima koje imam ljeti i zimi dam sebi oduška da ne treniram i po 10 dana, ali već poslije ćetiri – pet dana osjećam promjene, nervozu, višak energije, ali to se sve izbalansira kad se vratim treningu. Posebno je bitan za djecu. Primjećujem da kada su zagriženi za neki sport, nemaju vremena za društvene mreže i telefon. Uz to se i tijelo razvija na jedan lijep način što pomaže pojedincu da se ljepše i sigurnije osjeća u svom tijelu.
Htjeli smo bolje da upoznamo Miloša pa smo ga pitali…


Pjesma i serija koje ti poprave raspoloženje?
Omiljena serija Blacklist sa Netflixa. Sjećam se dana kad sam jedva čekao da završim trening da bih gledao seriju. I naravno nezaobilazna, jedna iz djetinjstva, jeste Porodica Serano.   Što se tiče muzike, kod mene sve zavisi od dana i raspoloženja. Mislim da volim sve da slušam, ali nekako najviše volim pjesme iz 60-tih i 70-tih, ujutru ili uveče kad imam vremena da se opustim uz čašu vina sa suprugom.


Prva asocijacija na Crnu Goru?
Budva. Mjesto gdje sam odrastao, mjesto prve ljubavi, mjesto mojih drugova, mjesto gdje mi otac i puno rodbine živi. Mjesto za kojim godinama patim da mu se vratim.

Omiljeno mjesto u Crnoj Gori?
Opet Budva. Pominjem je stalno jer mi nedostaje. Pored nje, Mojkovac, gdje imam puno rodbine, gdje je život puno mirniji i rutina drugačija i gdje odem istinski da odmorim.


Šta to o tebi ne zna puno ljudi?
Po prirodi sam dosta emotivan i mislim da se to ne primjećuje sa strane.
Misao koja ti pomaže da istraješ u kriznim trenucima i šta je to što te vuče naprijed kada doživiš poraz?
Imam tu karakternu crtu da kada mi je najteže izlazim najjači. Prilikom neuspjeha i poraza dobijam neki poriv za treningom i radom. Tada proradi neki inat, koji samo mi u Crnoj Gori imamo, koji zna da bude opasan. Ali taj inat u kombinaciji sa radom uvijek daje dobre rezultate.


A šta je Miloš poručio našim mladim ljudima?
Poželio bih svima više ljubavi. Više ljubavi prema roditeljima, porodici, prema prijateljima. Ljubav je nešto što nas pokreće. Više sanjajte. Sanjajte i vjerujte. Snovi i vjera, onako zajedno, mogu donijeti velike stvari. Treba vjerovati, treba biti istrajan i ići u napad. U napad na te svoje snove, zajedno uz jednu čvrstu vjeru da ti to možeš. Sve je moguće, sve na svijetu je ostvarivo. Ne postoji stvar koja je nemoguća pogotovo za jednu mladu osobu sa našim mentalitetom. Dosta smo snalažljivi i dosta dobrih stvari ima kod nas. Ukratko to je moja poruka mladima u Crnoj Gori: Više ljubavi i onda u napad na svoje snove!

Izvor: „Mreža za mlade Crne Gore“

Portal Mojkovac

Pročitajte još