Isposnička ispovijest bez obraza

 Isposnička ispovijest bez obraza


Ako ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji. Narodna mudrost se ne poriče. Dokazana u praksi toliko puta do sada, morala bi svima da služi kao opomena da neće proći kako su mislili za ono što nijesu trebali učinjeti.

Dvije noći ranije na TV Adria (doskoro A1) gost onog nekadašnjeg prepoznatljivog preśednika Crnogorske Vladimira Pavićevića, za koga kažu da je čovjek službi susjedne države, vješto skrivanog Srbina sa zadatkom, uhvaćenog u (ne)djelu nakon više godina, bio je još jedan nekadašnji, Svetozar Marović, svojevremeno ideolog i motorna snaga DPS-a. Umjesto u Spužu, po pravosnažnoj  presudi kao šef kriminalne grupe, koji se nagodio sa Specijalnim Tužilaštvom, Marović je gost Srbije, kojoj ne pada na pamet da ga izruči Crnoj Gori. Istina, ne bi on ni mogao baš tako lako da napusti Crnu Goru i spuški zatvor u koji je trebao da robija 3 godine i 10 mjeseci, i pored toga da plati još 1,1 milion eura koliko je tužilaštvo smatralo da je stavio u vlastiti špag, pa još i da uplati sto hiljada eura u humanitarne svrhe, da nije imao saglasnost i prohodan put odavde do tamo onih koji su imali tada takvu moć.
Samo par dana nakon izlaska iz pritvora, navodno zbog bolesti, otišao je u Beograd đe se i danas nalazi.  Bilo je to u maju 2016. godine. Kažu da je bolestan. Crna Gora ne smatra da ne bi mogao doći na izdražavanje kazne, pa je raspisala interpolovu potjernicu za njim.
E taj bolesni Marović, juče je bez problema više od URE zborio na TV Adria, kako već rekoh, o svemu što se u Crnoj Gori dešava.

Nameće se pitanje zašto je Marović prihvatio da bude gost medija koji u političkom smislu preferira interese Srbije a ne Crne Gore? Baš i nije neko pitanje, jer opet ide poslovica koja sve objašnjava a ona glasi da sila Boga ne moli. Marović ne odlučuje o onome što mu je činiti. To za njega rade neke drugi, drugi faktori moći.

Zašto je Marović  i pod čijim instrukcijama govorio o zadatim temama, nije teško pogoditi. To više nije čovjek koji ima stav, čija se riječ čuje i cijeni. Nije, jer ništa od izgovorenog nije njegovo. Čak i da misli kao oni koji mu drže odstupicu, priča mu nije uvjerljiva i nema ni gram težine koja bi izazvala interesovanje i nekoga zamislila. U liku isposnika, s namjerom da pribavi osjećaj blagosti kod onih koji znaju za njegovo  priznanje da je bio šef kriminalne organizacije, Marović u maniru navodnog duhovnjaka saopštava stavove sa kojima je zdrav razum u direktnom sukobu. Ali zadatak je dat i valja ga odraditi.

Nalogodavci su razumjeli da bi, moguće, sad bilo interesantno za javnost čuti Marovićevo razmišljanje, pripremljeno mu za ovu priliku, o vitalnim pitanjima koja drmaju Crnu Goru. Konačno, da čovjek nekada iz samog vrha vlasti saopšti da je 1918. gotovo bila potreba da Srbi odbrane srpstvo, da nije bilo nikakvih monstruoznih zločina, da srpski svet samo znači da se radi o ljudima koji se osjećaju Srbima i koji žele da očuvaju svoju kulturu i jezik. Ta ideja po Maroviću nije plan prijetnje susjedima nego odbrambena politika očuvanja sopstvenog identiteta. Srpski narod je bio izložen progonima i patnji. To je ideja o očuvanju samog sebe, kazao je Marović, prilično dobro pripremljen za ovu vrstu predstave.

Śetićemo se da se Marović 25. avusta 2020. godine, samo nekoliko dana prije parlamentarnih izbora u Crnoj Gori pojavio u tamošnjim medijima, posredstvom beogradske agencije Beta i po nekih bezbjednosnih, saopštio da je Srpska pravoslavna crkva kanonska crkva u Crnoj Gori i da je crnogorsko-primorska mitropolija simbol Crne Gore te da Zakon o slobodi veroispovesti treba povući.  Poenta njegovog  pojavljivanja uoči izbora je bila da biračima poruči da su zahtjevi vlasti neozbiljni i tragični. Naravno, isti nalogodavci su i tada i danas. Samo što su se  okolnosti promijenile. Završeni su izbori. Nova vlast se pokazala dovoljno nesposobnom da opstane, koliku god logistiku imala, jer se neznanje ne može nadomjestiti voljom. Pritom, bjesomučno je čerupanje državne imovine i nepotizam kakav nije viđen ni u crnačkim plemenima. Osim tih činjenica koje ubijaju kod građana svaku volju da sve više slušaju budalaštine, najčešće petparačkih političara, Marović, po vlastitom priznanju šef organizovane kriminalne grupe, predstavlja samo još jednu ništicu koja ne zavređuje pažnju. Pritom, zastario  mu je dug, ili uskoro zastarijeva, koji je morao da isplati „njegovoj“ Budvi,  koju je za najmanje toliko oštetio. Pa ako je toliko veliki rodoljub, svetosavac kanonske SPS, vjernik iz pete, duhovnjak, filozof  svega i svačega, što onda ne uplati njegovom ranijem štićeniku, budvanskom šerifu taj novac da pripomogne malo razvoju metropole turizma? Teško pitanje za ovakve kao što je Marović.
Bivši ideolog, a sadašnji osuđeni špef organizovane kriminalne grupe, svoja promišljanja bazirao je na potrebi srbijanske vlasti da svijetu pošalje informaciju o realnoj slici stanja u Crnoj Gori iz očiju čovjeka koji je bio u vrhu vlasti. Ali ko će povjerovati čovjeku koji je osuđenik, pa bjegunac od pravde, pa pritom i šef organizovane kriminalne grupe? Teško da će se takav naći i u redovima vladajuće družine, a kamo li one izvan ovih prostora.

Međutim, nije ipak to bio dominantan razlog Marovićevog pojavljivanja pred tv kamerama iz katakombi sistema tuđe države. On je za domaću upotrebu, pa otuda red vraćanja crkve na Lovćenu, red opravdanja za sve što se dešavalo na Cetinju na dan helikopterskog ustoličenje šefa srpske crkve u Crnoj Gori Jovana Mićovića, red napada na crnogorskog preśednika Đukanovića, red posvećen litijama i onaj koji govori o popisu kao elementarnom ljudskom pravu. Zato on kaže da će se ljudi  slobodno izjašnjavati prema sopstvenom pravu. A zna koji je cilj popisa i čemu on treba da posluži. Stvaranju srpskog sveta koji Marović opravdava iz svih oruđa i oružja kojima treba udariti na Crnogorce.

Ima i onih koji će kazati da Marović nema izbor i da nije mogao da ne bude ono što jeste. Ali to jednostavno nije tačno. Mogao je i imao je izbor. Znao je što je uradio crnogorski admiral Vladimir Barović 29. septembra 1991. godine na Visu, nakon što je odbio naredbu da bombarduje primorske gradove u Hrvatskoj. Ne mireći se za zločinom koji je naumila da čini tadašnja JNA, nerazumnom agresijom JNA na Hrvatsku, koja  po mišljenju admirala Barovića, predstavlja djelo suprotno tradicionalnom crnogorskom poimanju časti, ovaj ČOVJEK, patriota i rodoljub, junak pucao je u sebe. On je imao izbor. Između sramnog života i časne smrti, izabrao je smrt. To mogu veliki ali ne i mali. Zato Marović ne može nikada pucati u sebe zarad časti, dostojanstva i ljudskosti. U druge i u svoju državu može kad kod zatreba onome ko mu drži odstupnicu.

Ali, i to vrijeme će proći. Kao što slavni Barović, junak nad junacima, nije htio naraštajima da ostavi hipoteku nad nečim što nije njegova krivica, ali po cijenu vlastitog života nije želio da bude dio nje, Maroviću hipoteka za krivicu koja je isključivo njegova, nije predstavljala problem. Admiral Barović je ošamario žestoko svojim junačkim činom , čojstvom, dostojanstvom i bezgraničnom hrabrošću upravo ovu ideologiju kojoj Marović bijedno služi.
Po takvim se gestovima razlikuju ljudi, pa jedni to jesu a drugi nikada neće biti.

Slavko Mandić

Portal Mojkovac

Pročitajte još